Ako je razdoblje pandemije covida 19 bilo prilika za ubrzanu digitalizaciju, vjerojatno se svi još sjećamo izjave Satye Nadelle da smo u nekoliko mjeseci doživjeli više godina digitalnog napretka. Kriza je, dakle, djelovala kao akcelerator promjena koje bi inače trajale znatno dulje.
Danas se čini da živimo u sličnom trenutku. Prateći rast cijena energenata i nesigurnost koju uzrokuju napetosti na Bliskom istoku, sve se češće postavlja pitanje jesmo li pred novim ubrzanjem, ovaj put energetskim. Guraju li nas trenutačne okolnosti prema bržem prijelazu na električnu energiju, prema onome što u Europskoj uniji nazivamo zelenom tranzicijom.
Na prvi pogled odgovor se čini jednostavnim. Skuplja i nestabilna fosilna goriva logično bi trebala voditi prema traženju alternativa. Elektrifikacija, obnovljivi izvori i održiva rješenja postaju ne samo okolišna nužnost, nego i ekonomski i politički izbor.
Zelenu tranziciju ubrzavaju energetske krize, ali ona otvara novu ovisnost o ključnim sirovinama. Pitanje više nije samo održivost, nego i kontrola nad resursima, tehnologijom i moći.
Pa ipak, slika je znatno složenija.
Ako smo u prošlosti bili ovisni o nafti, danas se otvara novo pitanje: preoblikuje li se ta ovisnost samo u drugi oblik. Litij, kobalt, bakar i rijetke zemlje, sirovine ključne za baterije i električnu infrastrukturu, postaju nova nafta suvremenog svijeta. Razlika nije toliko u logici, koliko u geografiji i kontroli. Pitanje, dakle, više nije samo koliko energije imamo, nego tko kontrolira resurse, tehnologiju i putove do njih.
Zelena tranzicija tako se sve više pokazuje kao nešto više od pukog okolišnog projekta. Ona postaje geopolitička priča. Energija, sirovine i regulativa isprepliću se u novom odnosu moći, u kojem se države i poduzeća natječu za pristup, utjecaj i stratešku autonomiju.
I možda se upravo ovdje krije ključno pitanje. Jesmo li doista na putu prema održivijoj budućnosti ili samo zamjenjujemo jednu ovisnost drugom.
Ako je jučer nafta bila simbol moći, sutra će to biti baterije. Razlika je samo u tome što ćemo ovaj put možda vjerovati da smo problem riješili, dok ćemo ga u stvarnosti samo premjestiti drugdje.