Adolescencija je vrijeme promjena, istraživanja i razvoja, ali je za mnoge tinejdžere također vrijeme velikih izazova. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (2024), jedan od sedam adolescenata u dobi između 10 i 19 godina ima mentalni poremećaj. Među srednjoškolcima 36,7 % doživljava trajne osjećaje tuge ili beznađa, a u Europi trećina mladih u dobi od 15 do 19 godina ima mentalne motnje. Ovi problemi čine 15 % globalnog opterećenja bolestima u toj dobnoj skupini, što je jasan podsjetnik na ozbiljnost ove tematike. No izazovi mentalnog zdravlja nisu ravnomjerno raspoređeni. Istraživanja dosljedno pokazuju da tinejdžeri iz nižeg socioekonomskog okruženja (obitelji s nižim prihodima, nižim obrazovanjem ili manjom radnom sigurnošću) imaju veći rizik od razvoja mentalnih poremećaja.
Socioekonomski status obično se mjeri obrazovanjem, prihodima i veličinom obitelji, no u našem istraživanju pokušali smo obuhvatiti širu sliku svakodnevice mladih. Osim klasičnih pokazatelja, uključili smo i čimbenike koji značajno oblikuju svakodnevni život adolescenata, poput kvalitete stanovanja, odnosa s roditeljima, doživljene prihvaćenosti među vršnjacima, spolne orijentacije te vrlo konkretnih aspekata životnog komfora, kao što su pristup vlastitom računalu i dovoljno osobnog prostora kod kuće. Ovi elementi snažno utječu na osjećaj sigurnosti, autonomije i pripadnosti te nam omogućuju cjelovitiji pogled na iskustva mladih i njihove potencijalne izvore stresa ili podrške.
ERASMUS+ projekt BE-WELL, usmjeren na jačanje mentalnog zdravlja i dobrobiti srednjoškolaca kroz pozitivnopsihološke intervencije, provodio se u tri partnerske države: Španjolskoj, Hrvatskoj i Sloveniji. U nastavku predstavljamo dio podataka prikupljenih u Sloveniji. Istraživanje među slovenskih učenicima odabrane srednje škole provedeno je u proljeće 2025. Sudjelovalo je 276 učenika svih četiriju razreda. Učenici su ispunili online upitnike koji su mjerili pokazatelje prikraćenosti, dobrobiti i mentalnog zdravlja, uključujući anksioznost i depresivnost. Zatim smo primijenili statističku metodu klasterske analize kako bismo povezali učenike sa sličnim životnim okolnostima i izazovima na temelju proširenog skupa pokazatelja socijalne prikraćenosti.
Analiza je otkrila tri jasno odvojene skupine. Prva skupina, koja čini oko 38 % uzorka, uključuje privilegirane učenike. Oni su uglavnom izvijestili o podržavajućim obiteljskim odnosima, dobroj kvaliteti stanovanja i malom broju financijskih briga. Druga skupina, oko 28 % uzorka, predstavlja visokorizične učenike. Oni su se suočavali s najozbiljnijim izazovima: financijskim opterećenjima, nižom kvalitetom stanovanja, nižim obrazovanjem roditelja, ograničenim osobnim prostorom i pristupom tehnologiji te većim udjelom učenika s netradicionalnom spolnom orijentacijom. Treća skupina, oko 34 % uzorka, obuhvaća umjereno prikraćene učenike, koji su se suočavali s određenim financijskim i interpersonalnim teškoćama, no u manjoj mjeri nego visokorizična skupina.
Rezultati su bili jasni. Učenici u prikraćenim skupinama izvijestili su o nižim razinama dobrobiti te višim razinama anksioznosti i depresivnosti u usporedbi sa svojim vršnjacima. Rezultati su pokazali da prikraćene učenike ne treba promatrati kao homogenu skupinu. Visokorizični učenici, koji su se suočavali s najtežim i najčešćim izazovima, iskazali su najveću potrebu za psihološkom podrškom.
Škole i donositelji politika često tretiraju prikraćene učenike kao jedinstvenu, homogenu skupinu, oslanjajući se pritom samo na tradicionalne pokazatelje, poput prihoda ili obrazovanja roditelja. Naše istraživanje pokazuje da su izazovi s kojima se suočavaju ovi učenici mnogo raznolikiji i složeniji te da je potrebno uzeti u obzir širi raspon pokazatelja. To također znači da univerzalna rješenja vjerojatno neće biti učinkovita. Umjesto toga, intervencije moraju biti pažljivo prilagođene specifičnim potrebama svake skupine. Za učenike s najvišim rizicima najučinkovitiji programi mogu biti oni koji jačaju samopoštovanje, samoprihvaćanje i emocionalnu otpornost, dok učenicima s umjerenim izazovima najviše mogu koristiti treninzi emocionalne regulacije i upravljanja stresom.
Naše istraživanje bilo je ograničeno na jednu srednju školu u Sloveniji, pa se nalazi ne mogu automatski generalizirati na sve mlade. Ipak, rezultati naglašavaju potrebu za nijansiranijim pristupom mentalnom zdravlju mladih. Ako želimo poboljšati dobrobit učenika, moramo gledati izvan jednostavnih oznaka poput “nizak socioekonomski status” i prepoznati jedinstvene izazove pojedinih skupina učenika. Samo tako možemo oblikovati intervencije koje doista djeluju i omogućuju svakom mladom čovjeku najbolje uvjete za uspjeh i razvoj.
